|
Dnevnik.hr Dark Ambient
Find me and follow me through corridors, refectories and files
credits
xxxx |
1. Beginning of the end
Slika je bila stara nekih godinu dana, mjesec više manje. Najsretnije doba naših života, slika je pokazivala nas u svom prirodnom okruženju, na mjestu gdje smo se najbolje osjećali. Tad je još sve bilo u redu, tad je sve bilo savršeno, slika je fotografirana nekih par mjeseci prije nego se sve počelo raspadati. Nas šest bili smo nerazdvojna ekipa još od malih nogu. Na toj slici Matt je sjedio na dnu skala, prvi, točno u tom trenutku pripaljujući cigaretu, Robbie je sjedio iz njega neprestano ga pokušavajući naživcirati tako što mu je mljackao pored uha. Tom je sjedio na vrhu skala motajući nam pokoji joint da imamo za kasnije te večeri. A na sredini skala samo sjedili Max i ja. Ne mogu se točno sjetiti zašto, no cerekali smo se kao ludi. On i ja smo uvijek bili takvi, godinu mlađi od svih iz svoje ekipe i godinu neozbiljiji. Nasuprot nas je sjedila Anna. Ne znam zašto ne tek sad sam uočila da je već sad, par mjeseci prije tog događaja ona bila tužna, nezainteresirana. Odvrtila sam kratko film u svojoj glavi i shvatila da nije sve krenulo po zlu tog kobnog dana, već nekoliko mjeseci prije. Anna i moj brat Matt bili su jedini par u našoj ekipi, još od petog osnovne je trajala njihova veza, svađali su se stotinu puta dnevno, jednako toliko puta su se i pomirili. Svi smo ih zamišljali pred olatarom, no nešto se preokrenulo. Odmahnula sam glavom ne želeći se opet prisjećati svega toga. Prisilno sam prestala misliti na sliku i još jednom zagrlila Matta. -Vrijeme je da krenemo.- rekao je nekon što mi je uzvratio zagrljajem i kratko prošao rukom kroz svoju smeđu kosu. Pogledao me svojim sitnim, stisnutim, smeđim očima i odmah je znao o čemui razmišljam, kratko mi se nasmijao pri čemu su mu se stvorile jamice na obrazima. Nitko za mene i Matta ne bi rekao da smo brat i sestra. Bii smo različiti kao nebo i zemlja. On je bio visok, sportski građen i neodoljivo privlačan svim curama koje sam ikad upoznala. A ja sam bila niska, žgoljava, bez ikakvih ženskih aduta, kratke crne kose i plavih očiju. Izgledala sam kao dječarac, zato sam se vjerojatno tako dobro i uklapala u svoju mušku ekipu. Ovo nam je zadnja večer zajedno, rekao je Robbie i dobacio svakom po jednu bijelu plastičnu čašu. Ponio je šest čaša, ostala je jedna viška. Svi smo u trenutku utihnuli i suspregli uzdahe, pogledali u tu bijelu čašu kao da je napravljana od zlata. Robbie je slegnuo ramenima i ubacio je natrag u vrečicu iz koje je i izvukao, pokušavajući ne pokvariti atmosferu naše posljednje zajednićke večeri. Ni za ovu zadnju zajedničku večer nismo htjeli promijeniti svoju rutinu, sjeli smo na skale i utapali se u alkoholu. Sutra je bio dan koji mijenja sve, čitave naše živote. Anna je već otišla, iako nije trebala, to je bio samo nespretni splet okolnosti. Matt, Robbie i Tom sutra odlaze na fakultet na drugi kraj države. Iskreno ne znam ni ja kakav je to točno fakultet kad je primio delikvente poput njih, ali sretna sam što će steći bar nekakvo obrazovanje. No to je značilo da Max i jaostajemo sami. Završiti još jedan razred šugave srednje škole. Bili smo nešto tiši nego inaće, i svi smo radili isto – utapali tugu u alkoholu. Izvadila sam iz džepa svoje crne jakne kutiju bijelog Marlbora i zapalila jednu cigaretu, svi su za menon namjerno ili ne, napravili isto. Imali smo toliko toga za reći jedni drugima, no rijeći su zapinjale u grlu, bile su zamjenjene bijelkastim oblacima dima. No, na kraju krajeva rijeći su bile suvišne. Nakon toliko godina svi smo znali sve jedni o drugima. Nitko od nas nije imao naročito sretne živote. Kad sad gledam unatrag izgledalo je kao da je Anna imala najsretniji život i najnormalniju obitelj, no prevarila sam se, svi smo se prevarili što se tiće toga. Anna je bila ljepotica, visoka i vitka, no ipak popunjena na mjestima na kojima je trebala biti. Punih tamno crvenih usana i duge plave kose koja je u slapovima padala niz njena leđa. Iako smo nas dvije bile jedine cure u ekipi nikad nismo razgovarale o intimnim sitnicama, ja sam za to imala Maxa, a Anna je većinu vremena bila zasljepljena Mattom kao i on njom. Bili su par iz snova, njih dvoje odvojeno su oduzimali uzdahe, ali i njih dvoje zajedno. Izgedali su nerealno savršeno. Mattovi i moji roditelji su dobili Matta kad je moja majka bila šesneastogodišnjakinja, doselili su se u nepoznati grad i zaposlili u obližnjoj tvornici. Zbog jedne greške napaljenih tinejdžera čitav život su crnčili kao robovi, bili nervozni i čangrizavi, živjeli u lošem kvartu i uzdržavali dvoje nimalo poslušne djece. Sve priče u našoj ulici bile su slične. Tom je imao oca koji je bio u zatvoru, majku koja je mjenjala muževe kao čarape, i deset godina stariju sestru koja se nekim čudom sretno udala i zaboravila na svoju siromašnu i propadajuću obitelj. Robbie je bio najveseliji od nas, sićušni mršavi dječak kojem nitko ni uz kredit ne bi dao više od petnaest godina iako je imao ponosnih devetnaest. Iamo je dugu crnu kosu do ramena i uvijek je nosio široki osmjeh od uha do uha kojem je falio pokoji zub. Bio je naš klaun, dvorska luda, i on sam je uživao u toj ulozi. Max je bio sasvim posebna priča, jedina osoba koja je znala svaku sitnicu o meni, znao je više toga nego moj brat. Imao je samo oca, dobrog starijeg čovjeka uvijek pristupačnog i ljubaznog. Nitko nije znao gdje je Maxova majka, pa ni on sam. Max nije bio otvorena osoba, bio je pomalo svadljiv, no mene je uvijek držao kao kap vode na dlanu. Svi su nas smatrali ljubavnim parom, osim onih koji su nas poznavali, nismo se obazirali na glupe priče ni na djetinjasta ruganja, mi smo bili prijatelji, samo to. Max je bio visok i žgoljav, smeđe kratke kose i plavih očiju. Imao je nepravilan, duguljast nos i izraženu adamovu jabučicu. Svirao je gitaru, jedini od nas koji se bavio nečim drugim osim dangubljenjem. Iamo je snove o tome kako će postati poznati gitarist poput Jimmya Hendrixa i nekih drugih kojima mi ni ime nismo mogli zapamtiti često bi zbog takvih idjea bio izrugan, no on se nije dao smesti. Pogledala sam ih još jednom sve od reda, promatrala svaku točkicu na njihovom licu, osjetila sam kako mi oči suze, no odlučila sam se praviti da mi je dim ušao u oko i ne narušiti snagu koju smo skupljali kako bi se rastali u miru i dopustili životu da nas odvuče na sasvim drugačije strane. |
